Zelim se povjeriti nekome

Ocu sam bila majka, a majci pastorče

Griješila sam puno i često. Sad znam da jesam.

Rođena sam u radničkoj porodici kao prvo dijete. Imam brata mlađeg tri godine. Doživljaja iz svog djetinjstva se nešto posebno i ne sjećam i ne znam da li je to normalno. Pamtim tek nekoliko „kadrova“ ali ništa posebno. Više pamtim emocije koje su me obuzimale u nekim trenucima. Sjećam se usamljenosti, straha, čežnje, ljutnje i tek ponekog detalja vezanog za doživljaj koji su ih izazivali.

Iapk, živo se sjećam da sam cijelo djetinjstvo a i kasnije, svom ocu bila majka, a svojoj majci pastorče. Iz tog razloga nisam imala vremena da u punoj mjeri budem dijete i osjetim sve čari i ljepote djetinjstva. Mislim da me to obilježilo za cijeli život. Bila sam stalno opsjednuta mislima kako će reagovati otac i majka ako nešto ne uradim savršeno. Dobro nikad nije bilo dovoljno. Otac je znao na najmanju sitnicu planuti i napraviti problem kao da sam napravila nešto neriješivo i što će nas svo četvoro „zabetonirati“ i obilježiti za cijeli život. Majka mi nikad nije pružala podršku ali bi se uvijek suprostavila ocu i greškica koju bih ja kao dijete napravila i zbog koje bi počela neka raspravica, obavezno je prerastala u supružničke obračune roditelja gdje bi se najvišim tonom reklo svašta, a potom nastala nesnošljiva tišina, koja bi trajala danima. U tim danima tišine otac i majka bi se „sudarali“ po stanu ali ne bi razgovarali i preko nas djece bi jedno drugome slali poruke i razgovarali. Majka je uvijek u tim „obračunima“ pobijeđivala jer je otac bio psihički slabiji i popuštao. Ipak, uvijek bi prije popuštanja preko mene slao majci poruku da mu je dosta svega i da će „ubiti sam sebe“.

Naravno da mu takvo šta nije padalo na pamet. To sad znam ali kao dijete za mene su to bile strašne riječi. Gledala bih ga kako sjedi za stolom pognute glave, oslonjene na jedan dlan, drži cigaretu u ruci i izgovara riječi koje jednom djetetu slamaju srce i utjeruju strah u kosti. Znala sam drhtati od straha ali i pokušavati da mu to ne pokažem. Zagrlila bih ga, plakala i molila da to ne govori i ne radi, a potom odlazila majci moleći da se pomire. Majka bi još malo zatezala a potom i popuštala. Bio je to obrazac koji se stalno ponavljao. Dešavalo se to često ali svaki put u meni je izaivalo strah kao da je prvi put. Pauze između svađa i takvih situacija bile su obilježene očekivanjima da se one ponove i strahom od toga.

Naravno, svađa je bilo i bez mojih grešaka. Ipak, uvijek sam se nekako osjećala krivom..... 

Majka mi je uvijek, kako rekoh, bila maćeha. Od najranijeg djetinjstva pamtim da prema meni nije imala previše strpljenja, o ljubavi da ne govorim. Nikad me nije pohvalila ili pokazala da je ponosna na mene zbog toga što sam takva kakva jesam, ali je zato uvijek bila spremna na kritiku i omalovažavanje. Često mi je govorila da nisam lijepa, a da to ne mogu ni biti jer nisam ni rođena lijepa. U meni je to stvorilo komplekse kojih sam i dan danas vrlo svjesna. Znala me je satima maltretirati svojim monolozima o tome kakva trebam biti i pri tom uvijek nalazila situacije u kojima nisam bila baš takva, kao primjer kakva ne smije i šta se neće tolerisati. Najživlje se sjećam situacije kad sam našla neku čokoladu i pojela ne znajući da ju je ostavila za neko drugo dijete. Takvu mržnju tad je pokazale prema meni, trinaestogodišnjoj djevojčici da se i dana sjećam svog beznađa, tuge i straha. Unijela mi se u lice, izgovorila mi najgore riječi koje jedna majka može da izgovori, ošamarila me, izašla i zalupila vrata. Ostala sam sama, stojeći kraj stola, izbezumljena. Obraz mi je bridio a noge klecale. Razmišljala sam gdje da nestanem kad se vrati.

Takva dešavanja obilježila su moje djetinjstvo a i većinu života. Sad kad više ni izbliza nisam dijete, a ni previše mlada, znam da je sve to formiralo i mene kao osobu, baš ovakvu kakva jesam. Kao dijete to nisam znala. Nikome se nisam povjeravala jer me bilo sramota pa mi niko nije ni mogao reći da to nisu moji problemi i pomoći da odrastem u drugačiju zadovoljniju i srećniju osobu. 

Možda, da mi je neko pomogao da shvatim da to nisu moji problemi sad bila drugačija i možda bi i moj život krenuo nekim drugim putem.....